RAMIZ PAŠIĆ1.Poštovani gdine.Pašic u seriji Jelenko uz gdina Luketica odigrali ste centralnu djecju ulogu maloga Ive! Možete li nam prenjeti jedan dio svojih proživljavanja koja ste sticali za vrijeme snimanje istoimene?

.Bio je to svakako jedan od lepših perioda moga života.Pošto sam vec imao neka iskustva iz filma, bilo mi je verovatno lakše nego ostaloj deci.Samu seriju Jelenko sam doživljavao kao nešto stvarno i istinito i mislim da sam to u kadru i izvan kadra i pokazivao. Naravno da je serija ostavila duboke utiske na mene, ipak je to bilo više od pola godine druženja sa nekim drugim ljudima in prijateljima.

2.Kako i na koji nacin ste uskladivali školske obaveze naspram obaveza snimanja serije Jelenko?

Što se tice mojih školskih obaveza, najveca zahvala ide mojim tadašnjim uciteljima in direktoru škole, koji su mi omogucavali izostanke.Naravno da sam sve to morao da nadoknadim poslije snimanja, tako da mi i nije bilo baš sve olako.Bio sam odlican ucenik i to mi je naravno pomoglo.

3.Nešto više o lokalitetu snimanja serije stoji i u intervjuu sa gdinom Rajkom Bundalom!Možete li i imate li nešto za dodati po tom pitanju?

Serija je snimana vecim delom u Sloveniji u Gorenjskoj(Bled, Kranjska Gora, Ratece, Podkoren) i jedan manji deo u Hrvatskoj u okolini Delnica.

4.Gdje se zapravo nalazi Šumska koliba koja se spominje u seriji?

Šumska koliba je u dolini reke Radovne u okolini Bleda.

5.Što znadete o lanetu,psu Sokolu,Garovu?

Lane mislim da je iz zoološkog vrta, a Sokol je vlast gospodina Drage Krumpaka iz Slovenije i pravo ime psa je Žak.

6.Jesu li sela Gorican i Vrhovcani izmišljena ili su stvarno postojala u seriji?

Mislim da su imena sela izmišljena.

7.Koji dio serije vas se najviše dojmio i iz kojega razloga!

.Pa ne bih mogao ipostaviti niti jedan dio serije kao poseban.Svaki dan je bio nešto novo.

8.Od glumaca postoji li netko koga ste najviše simpatizirali ili je ostavio traga u vašem daljnjem životu?

Sve glumce sam izuzetno poštovao i cenio.Najviše su mi se u secanje urezali Zvonko Lepetic i Špiro Guberina.

9.Žao mi je što se jako malo zna o pojedinim djecjim ulogama,poput Kike,Marice,Jelice,Mileta! Dali znate nešto o njihovim sudbinama danas,dali ste s nekime uopce u kontaktu iz te serije?

To je jedna od stvari za koje mi je jako žao.Na žalost je krutost života na našim prostorima napravila to što je napravila, i to je jedan od uzroka da neznam šta je sa njima. Pre izvesnog vremena je bio nekakav pokušaj hrvatske televizije da nas sakupi u nekoj emisiji, ali sam ja tada bio službeno odsutan.Znam da i jedan novinar Glasa Istre pokušava nešto slicno, i ko zna možda mu i uspije.

10.Tko je Ramiz Pašic danas,zašto nije nastavio sa glumackom karijerom obzirom da je talenat bio više nego ocit!

Ko je Ramiz Pašic danas, jedan obican covek koji je eto imao priliku da uspije u glumackom poslu ali ga to nije vuklo. Ne žalim nizacim i verovatno bih postupio jednako da imam još jednu priliku.

 

 


Po naravi sam blag covjek. Zato sam se, prema zahtjevima scenarija i moje uloge, primorao glumiti oca strožeg od sebe. Tim je moja privatna blagost dala ugodniji dojam strogosti u korist lika malog Ive. Ne odvlaceci pažnju na sebe, otvarala je vece simpatije gledatelja prema njemu, a ne i neprijateljski stav prema ocu obitelji, na cemu se danas iz pomodarskog formalizma u svakom modernom prikazu obitelji inzistira ili vec i nesvjesno cini. U toj je seriji prikazana topla, bajkovita, ali i veoma dinamicna obiteljska atmosfera. Ivo nije bio odmetnik nepoznata podrijetla, nego simpaticni, maštoviti i osebujni clan obitelji, što mu je dalo vecu zanimljivost i topliju privlacnost lika. U stanovitom smislu moglo bi se reci da u ovoj seriji glavnu ulogu igra jedna zdrava obitelj, kakve u modernistickim ostvarenjima gotovo da na svijetu više nigdje nema. Zato se ta serija, u ovo doba pregolemog mnoštva razorenih obitelji, doimlje kao neko prerano izgubljeno majcino krilo na koje se izranjeno srce ožalošcenog djeteta bar na ekranu može osloniti.

U njoj se covjek doživljava covjekom u okruženju konkretnih ljudi, a ne strancem, kako se to obicava ciniti u apstraktnim iluzijama pomodarskog formalizma kojeg hvale svjetski festivali, a pred kojima publika ostaje bez srca i pretvara se u agresivnu masu koja ne zna izgraditi medusobni mir. Uostalom, ta je serija ponikla iz jednog, koliko sam mogao osjetiti, toplog i skladnog bracnog para; režisera Obrada i književnice-scenaristice Maje Glušcevic. Ekipa se na terenu na neko neodredeno vrijeme pri snimanju znala zaustaviti i slušati dok se kao rascvrkutale pticice Obrad i Maja dogovaraju za neku novu scenu ili neki novi detalj u kadru. To nije bio samo profesionalni timski rad filmskih strucnjaka, vec više od toga - maštoviti plod života jednog bracnog para sa golemim životnim iskustvom. Snimanje se odvijalo ležerno, kao da smo kod njih u gostima ili na kakvom ugodnom izletu; bez napora, bez grube rijeci i bez ružnih uspomena na svršetku posla. Ni honorar nikom nije kasnio. Ta njihova toplina našla je odjeka u nama pa je cijela ekipa bila jedno srce i jedna duša. I to se, dakako, pri svakom gledanju nanovo osjeti. Svakog dana sa šeširom na glavi i izrazom jednako dobrocudna lica, stari se Obrad prisjecao nekih zgoda iz svog djetinjstva, a Maja ih je na svoj nacin uoblicavala u neki novi prizor scenarija. Još ih vidim pred sobom, premda je od onih dana prošlo vec 33 godine. Suhoparno receno, scenarij je napisala književnica Maja Glušcevic, režirao Obrad Glušcevic, a asistent režije bio njihov prijatelj Radenko Ostojic. Pred kraj snimanja je Obrad umro od raka kostiju, tako da dovršeno djelo nikad nije vidio. Ostatak snimanja i montažu je dovršio Radenko Ostojic, koji je takoder uskoro umro od raka pluca, cini mi se, ne docekavši emitiranje serije. Gdje je Maja, to vam ne znam reci. Nakon snimanja je nisam sretao. Pamtim samo da je bila povucena i u sve dane blage naravi. Premda je Obrad roden u Metkovicu, radnju „Jelenka“ je smjestio u sjeverniji ambijent. Snimanje je vanjskih scena bilo u Sloveniji, u nekom selu izmedu Bledskog i Bohinjskog jezera.

A scene unutarnjih prostora u posebnom filmskom studiju „Spektar“, na zagrebackoj Selskoj cesti kraj osnovne škole. U stvaranju filmske price nije važno kojim se sredstvima ekipa koristi, nego ono što se na ekranu vidi. Ako je moguce olakšati snimanje, koriste se neki trikovi i tehnike kojima se s manje novca i ljudskog napora može isto na snimci postici. Tako su scene padanja snijega pred kucom snimane u studiju gdje je umjesto snijega iz visine na nas rasipan sitno izmrvljeni stiropor, a scene snježne mecave u planini snimane su u dan kad snijeg nije padao. Dopremljen je u šumu avionski motor s velikom elisom, zašticenom metalnom košarom da elisa koga ne ozlijedi, a ispred nje su izasipane vrece mrvljenog stiropora što ga je elisa otpuhivala u pravcu glumaca, a mi smo glumili da smo zbilja bili u mecavi. Serija je snimana, ako se dobro sjecam, oko devet mjeseci, pocevši od proljeca 1979. Najprije scene u studiju (interijeri), a onda na jesen i zimi scene u vanjskom prostoru (eksterijeri). Glumci ne znaju što su snimili dok ne vide montirani materijal pojedine emisije. Tu gluma nije kao u kazalištu gdje se prica igra redom od pocetka do kraja, nego napreskok scene prema lokalitetu snimanja. Ono što publika gleda nekoliko minuta na ekranu, to se ponekad snima cijeli jedan ili cak dva dana ili cak u razna vremena kroz godinu. Zato glumac u sebi do kraja snimanja mora imati jasnu ulogu. Zato tako dugo traje snimanje filma, TV drame ili TV serije.

Umjetnicko je djelo uvijek neki odraz života ili neki osobni (autorski) pogled na ljudski život. Ono je najgore kad se krene naglašavati neke ideje i prenositi publici neke poruke. Publici su takva djela nezanimljiva jer ona želi žive ljude gledati. A najbolje kad uspije uprisutniti život i ukljuciti gledatelja u taj život da se u njemu malo odmori i oplemeni za borbe što cekaju ga vec onog trena kad ugasi ekran. Ova je serija prepuna života. Taj život je ugodan, aktivan, maštovit i u svakoj sceni bitno društven. Bar na neko vrijeme nakon gledanja, prelijeva se medu gledatelje i ostavlja ih u blagom ozracju. To sam doživio u vlastitoj obitelji. Ivinog sam oca snimao 1979. A 30 godina kasnije, te moje krupne kadrove iz mog krila gleda moj najmladi sin pa me pita: „Tata, a koji si ti?“, jer je na špici procitao i moje ime. Nije me prepoznao. Ona duga crna kosa sad je kratka i potpuno bijela, a na licu nema brkova. Svježinu onog mladenackog lica zamijenila je staracka patina. Samo glas je ostao isti. No, zanesen slikom, sin ga nije prepoznao. Ali su ga prepoznali neki meni nepoznati ljudi koji bi se našli preda mnom pa bi mi pitali: „Tko ste vi? Vaš glas mi je odnekud poznat.“ Ne rekoh im, vec onako u sebi: „Dakle, to je moja draga publika.“ Ulijem im osmijehom blagost u srce, s oni me isprate cudenjem. Lijep je ovaj posao kad umjetnik se njime mudro služi, uvijek u korist svoje drage publike. Sve rekoh, samo ne spomenuh glavnu ulogu, a vrijedno je da se i to cuje.

Jelenko je posuden iz Zoološkog vrta u Zagrebu. Ako životni vijek jelena traje 15 do 20 godina a iznimno 25, onda je i naš Jelenko za Obradom i Radenkom isplovio iz rijeke vremena. Unatoc prolaznosti svega što s razlogom novom naraštaju vrijeme ustupa, imalo je smisla što su živjeli, jer su nam ostavili onako divnu pricu. Bila je to i prica puna mudrosti do koje se srcem dolazi. U njoj je u jedinstvu bio citav svemir i sav ljudski rod. Zato je ona uvijek iznova kao odraz neba u dubokoj vodi. Jelen pas, šume, polja i godišnja doba u smislu tla na kojem covjek živi. Zatim jedno selo kao ljudski svijet. A u njemu jedna obitelj u kojoj neki novi covjek nastaje. On nije bezimen ni izgubljen, vec ima identitet i važan je covjek medu svojima. Ime mu je Ivo. I na kraju je u toj prici ono što pod nebom je uvijek najljepše – bezazlena djecja družina u kojoj ce se ljudska povijest nastaviti. Zar to nije sav univerzum, obuhvacen srcem mudrog promatraca koji život gleda udvoje, a zove se Obrad i Maja Glušcevic?! Ako baš želite neku poruku na kraju, možda bi to mogla biti ova s kojom cu se od vas oprostiti. Svi bismo mi, onima koji na svijet dolaze, trebali iza sebe nešto lijepo ostaviti. Vaš prijatelj, Rajko Bundalo, Ivin tata u „Jelenku“, prijateljski odan ovom divnom bracnom paru umjetnika koji su nam znali srca oduševiti.

 

 

© 2018.jelenko.org – Sva prava pridržana.